|
Starac iz '62 '62 bila je davno. Uvijek praćen mirisom cigarete. Neodržavana brada prošarana mu je sijedim dlakama, kosa nejednoliko ošišana - napola je i otpala. Nekada je sezala do pola leđa, postojala je šala da je 'rijetko lijepa'. Ima duboke, tamno smeđe oči... Ali to je sve što o njima znam, jer se ne sjećam kada sam zadnji put pogledala u njih. Promatram ga svaki tjedan dok ispija kavu nasuprot mene, čudi se vijestima (uvijek isto govore, uvijek iste čita), ustaje i prazni sadržaj pepeljare, priprema 'jelo siromašnog čovjeka'... Ali mu ne gledam oči. Možda se bojim što mi mogu reći. Nemam niti jednu uspomenu iz ranijeg djetinjstva s njim. Malobrojne slike koje samo podsjećaju da je bio ondje. Mada, putovanja u Makedoniju i koncerti još su uvijek svježi u sjećanju. Oavj čovjek ima dubok, pomalo hrapav glas. Prerijetko, prekratko ga čujem, s prevelikim razmakom. Ponekad se zateknem kako samo gledam u njega, ne razabirem riječi, samo ga slušam. Često se izgubi i krene u raznim smjerovima brzinom koju ne mogu pratiti. Starac ima zalihu pića u ormaru na kraju sobe. Pretpostavljam da je na isteku zaliha, jer iako se trudi sakriti to - ne mogu ne zamijetiti tri male kristalne čaše, u njegovom dahu ne osjetiti (uz pušački zadah) aromu alkohola. Neće mi to nikada reći, zato što znam da mi, i kada je najteže, želi pokazati samo najbolje od sebe. Ne previše ulaziti u tamne dijelove samotničkog života kojeg živi. Šezdesetdruga i on su sami, ostavljeni i zaboravljeni od svijeta... On sam sa svojim cigaretama, pićem i hrpom neplaćenih računa na stolu. Živi od danas do sutra. Podnosi to bolje od većine ljudi. Nije mi odavno ništa kupio, ali iskreno - do toga mi uopće nije. Jedino što očekujem od njega kada mu dolazim je umoran glas na portafonu i raširene ruke na ulazu u stan, uz još umorniji smješak. Uvijek je isto... I sjedanje za stol - na isti način se naslanjamo na njegov rub i podvlačimo lijevu nogu - ista ponuda za kavu, ista pitanja. Njegov odlazak u otprilike isto vrijeme. Dozivanje moga imena uz molbu za čašu rakije, ili pitanje jesam li gladna. Ne vidim ga koliko bih željela ni onda kada bih trebala. Postoji neki naš ritam koji smo sami igrom okolnosti stvorili i drugačije ne funkcioniramo. Davno sam to shvatila, odavno ne znam kako da se postavim prema tome. Vjerojatno dio mene želi da satima sjedimo za stolom i pretresamo događaje iz tjedna, ali ja tako dobro znam da toga nikada neće biti. Ni on, ni ja ne možemo tako dugo sjediti. Pokušavam se sjetiti detalja o njemu. Ima uvijek iste pokrete kada pleše po kuhinji, pjeva iste pjesme, isto se smije. Zbog njega se smijem kako se smijem. Želim se sjetiti njegovih očiju. Želim znati opisati ton i melodiju glasa. Želim mu bolje opisati žute i izgrižene nokte. Želim se sjetiti svake pojedine sitnice o njemu i pretvoriti ih u sintagme jer će to prebrzo postati jedino što je ostalo od njega. Starac uskoro odlazi, ostavlja nedovršene vizualizacije i nenapisane stihove. Da sam ga bar znala grliti i gledati u oči - zaista gledati, ne skrenuti pogled i zapamtiti njihov sjaj, točnu boju... Možda mu čak i reći da ga volim. Da bar zna koliko ga volim. Da bar zna koliko ga trebam. subota (21.02.2015.) komentiraj post O proslavi godišnjice i izborima. (te još pokoji proser) Dok pišem ovaj post s TVa mi uši i glavu pune glasovi voditelja s rezultatima izbora. Nikada se nisam previše zanimala za ove stvari jer, hej, ne znam, ne mislim da bi itko mlađi od 18 trebao se kurčiti po društveni mrežama s politikom. Dude, imat ćeš svoju šansu, a kada ćeš je imati bit ćeš pametniji i nećeš svima nabijati svoje mišljenje na nos. Ovo je zapravo prva godina da imam uključen prijenos. I ne znam što mislim. Nisam upućena u programe. Vidim lica i napola sam slušala debate. To sve zaista sjajno zvuči, ali - hoće li biti tako? Hoćemo li u tako (zapravo) kratkom vremenu moći izvući državu iz stanja u kojem je? Skeptična sam. Općenito mislim da vremena nikada nije dovoljno. Možda je do mog ritma, možda je do nečeg drugog... Premalo, a previše u isto vrijeme. Stav mi je takav prema svemu, lately. Premalo se angažiramo oko države (da se vratim na početak malo), a previše se uzrujavamo. Premalo se trudimo oko budućnosti, a previše očekujemo... Eh, očekivanja. Najveće zlo moje stvarnosti. I nisam jedina, usudim se reći. Kolika razočaranja na dnevnoj bazi upravo zbog očekivanja. A bez toga se ne može, ne mogu zamisliti život bez nekog tihog glasa u glavi koji će predložiti najbolji ishod - moći ćeš duže na kavi biti, nazvat će te prvi... A i da se nadovežem odmah na ovo 'nazvat će te prvi' - we've all been there, zar ne? Prečesto se nalazim na krevetu s pogledom uprtim u strop i upaljenim zvukom kako bih čula pling poruke. Dočekam ja. Srećom. Samo ponovo ne znam koliko dugo. Ali da, naravno, dok traje, traje! Spasimo sebe i ovo malo vječnosti što imamo u životu! Bila sam neki dan na groblju, i tamo gdje se kupuju svijeće je pisalo 'Vječni plamen' koji traje 200 dana... Pa sam ja tako sjedila na rubu ceste, čekajući bus za doma, razmišljala - a vjerojatno to tako i jest. 200 dana je jedna vječnost. Trebala bih iskoristiti što bolje mogu tih 200 dana i u njima naći neke nove vječnosti... Kao što je ovaj blog. (Bože, kako patetičan prijelaz!) Ovdje sam već 6 godina. Imala sam jebenih 9 godina kada sam objavila prvi post. 24.12. je datum. Apsolutno sve sam prošla ovdje, svaku svoju fazu, sve svoje ljubavi i želje i očekivanja... I ne znam, hvala vam na 6 predivnih godina! Iskreno vam se želim ispričati za sve moje dječje pizdarije kojih će i dalje biti, što sam skoro definitivno najmlađa na sajtu, ali goddamit people, divni ste! Neki od vas su ovdje gotovo od samog početka, i to mi je neizmjerno drago. Tanka sam na riječima za zahvale, nadam se da znate koliko mi svaka vaša riječ na ekranu znači! I da, izdajem knjigu. Očekivano je da sve bude spremno u trećem mjesecu. No, još ima dana do toga... Obavijestit ću vas u svakom slučaju! Ukoliko je itko actually zainteresiran za moja sranja, na WATTPADU se nalaze pjesme i tekstovi koji će biti u knjizi. Možda ću čak krenuti s youtube kanalom. Ali, polako samo! To je to za ovaj put, kasnim ponovo... Uživajte mi! nedjelja (11.01.2015.) komentiraj post sedmi na deveti Zavidim ljudima koji znaju da ih čeka sreća. Još mjesec dana, za mjesec dana bit će tako i tako... Bože, koliko sam ja daleko od toga. Živim od danas do sutra. Brzoprolazeći tjedni kojima prevladava molitva preživljavanja. Mada preživljavanje nije nužno. Inercija prema promjeni moja je karakteristika već predugo da bih se uzbuđivala oko nje. Razum se odavno izgubio u glasovima moga imena. Dobro. Njih čeka sreća. Mene čeka molitva. Barem nešto... Samo ne znam čemu se molim. Vjerojatno sebi, jer Bog nikada nije bio na mojoj strani (pa, ja nikada nisam bila na njegovoj), a Univerzum je oglušio na moje misli: bila sam preglasna. Volim čuti zahvale Univerzumu za date prilike. Moje ne dolaze. Tj., dolaze, povremeno, ali toliko tiho - a ja sam preglasna - i onda se okrenu i odu. Zašto da radim monstruma od prilike? Doći će sama idući put, kada joj tišina postane pretiha. Mene tada vjerojatno neće biti, ali sigurna sam da ima ljudi glasnijih od mene. S još manje razuma... Opušteno, priliko! Samo da mi se napuni mobitel pa da mogu u drugu sobu zatražiti malo samoće među ljudima. Ne. Idem u drugu sobu čuti kako krivo dišem. Četiri slova P u mom životu - Piti, Pušiti, Plakati, Pisati. Mada nit jedno od toga ne radim. A treba mi, i voljela bih da mogu. Dobro. Idem u drugu sobu čuti bol svoga tijela. Prigušit će vrisak u glavi. Hvala. utorak (09.12.2014.) komentiraj post (vrlo) rana nedjelja. Nadam se da se nikada nećete (ili da se nikada niste) našli u situaciji da ležite potpuno budni u izgužvanom krevetu s Is-this-love već petnaesti put u ušima, shvaćajući da je jedan ujutro i da nemate koga nazvati. Da se nemate komu isplakati, jadati - u stvari, jebeš to, nemaš s kime pričati. Ne vrijede mi sada sve kave, ispušene cigarete i riječi izgovorene s ljudima iz razreda (novog i starog) i općenito, kada ih ne mogu nazvati. Ne mogu reći koliko me muči cijela ova situacija i s mladim gospodinom, i sa školom, i sa mnom u krajnjoj liniji. Bože, koliko sam zapravo sebična. Ne želim biti tužna i sama. Bojim se toga, prezirem to. Ne želim ja biti ta koja je povrijeđena, uplakana etc. Ne znam, možda smo svi zapravo sebični, i u ljubavi, i inače. Vidimo nešto što bi nas moglo usrećiti, trčimo za time... Mičemo sve ostalo sa strane, jurimo glavom bez obzira za prilikom, ne razmišljamo. Postajemo tako jebeno slijepi na tako očite stvari - ono na što bismo istog trena reagirali odmahujemo glavom, rukom, ma boli nas kurac. Jer je za sve to postoji izgovor, a taj je da (konkretno) osoba nije to baš tako mislila, to smo mi krivo protumačili, mi smo zapravo tu nešto krivo rekli, mi smo krivi. I naravno da čekamo da se sve skupi. Guramo sami sebe do granice neizdrživosti - i puknemo. Zovemo na telefon/skype i dižemo ton. Plačemo, krivimo se, možda i podignemo ruku na sebe, tko zna. A druga strana? Ah, ne, nikada nije ona kriva. Ona smiruje svojim zen-tonom, donosi mir, radost i veselje. Nećemo pretjerati ako kažemo da je osoba svetac/svetica, jer se takvom ipak prikazuje. Tužno je što mi to prihvaćamo, pokajemo se, pognemo glavu kao poslušan pas i ponavljamo cijeli ovaj proces. Zašto? Zato što volimo. I to ne sebe, (jer da volimo, bismo li si zaista ovo radili?!) već osobu na liniji. Zato sve ostalo pada u drugi plan. Voljela bih ponoviti ovu subotu. Kava, prazno igralište, muzika i pljuge. Samo što bih sve to ponovila sama. Možda, eventualno bih si tako razbistrila um. Možda ne bih pisala ove pizdarije, nego bih pričala s gospodinom i barem na kratko izašla iz nazovipatničkog kruga gore opisanog. Definitivno bih manje srala, to znam. Ma zapravo, samo mi treba netko za ovo gore navedeno i normalan razgovor. Pod 'normalan razgovor' mislim na dubokoumno sranje o svemiru, sudbini, vinu, životu, kameleonima... Mislim, imam ja svoju osobu... I ne, to nije mladi gospodin, tužno... Ali trenutno smo spriječene da išta od ovoga ostvarimo. Jebemti tajming. Nego, deco. Na normalne gluposti. Škola mi je apsolutni vrh! Bolje društvo nisam mogla dobiti... I profesori su relativno u redu. Sretna sam, ukratko. I više od toga. Poslala sam jednu priču na natječaj, 13.10. (sutra, je li) dolaze rezultati u 11. Pojest ću se, iako sam skoro 100% sigurna da neću biti ni među prvih 200, ali u redu :D Kasnim ponovo ovaj put, nisam stigla pravo ni pročitati komentare, niti svratiti do vas. Ispričavam se. Ubrzat ću proces življenja, što 'pravog', što ovog internetskog. Uživajte mi, nasmijte se bar jednom danas. ;) *pedowink mora biti ovdje, da* nedjelja (12.10.2014.) komentiraj post četvrtak. Well, kasnim pomalo, iako sam rekla da ću ovdje biti 'monthly', ali - život, i moja neorganiziranost, žao nam je :D So, mjesec dana je s onim dragim dječakom iz prošlog posta. Brzo mi je prošlo, haha... Tako puno stvari se dogodi u mjesec dana - ma što mjesec dana, i u dva dana se stvari samo tako promijene. Iskreno, taj dečko je bio netko za kojim sam ja nenormalno luda bila (a i ostala sam, jebiga), i netko tko je zaista sve što sam ikada zamišljala u jednom čovjeku. Mislim da je u tome i problem. Kada (mada mi je draže reći 'ako', heh) to završi, trebat će mi neko vrijeme da se saberem. Pričala sam jučer s prijateljicom o tome, i jebo me pas, that's gonna hurt like hell. Zato sada, dok još ga recimo 'imam', se trudim. I više no što bih trebala da ga zadržim, ali pretpostavljam da sam takva osoba, koja daje mnogo, i traži jednako zauzvrat. Mada dođe i ono doba noći u kojem nastanu ovakve stvari: I feel As the dust on the shelves Always present And even though I am going On your nerves You keep me Because you are too bored Or too busy To remove me And I don't know Which is worse Iako je njegov odgovor bio 'a možda samo to zrno prašine voliš više od ičega.', well - ne znam x) Inače, ono vrijeme je godine u kojem bipolarnost moje majke dobija na snazi, pa su eto tako našli jednog lika koji je na praksi na radiju, i zaaamiisliite samo! - pa on je savršen dečko za mene! kako. da. ne. Ispalo jest da se dečku dopadam, ali, uhm, da... Neka, hvala. Razgovor o njemu jučer je završio tako da je majka zaključila da imam biseksualne sklonosti. I da osobe homoseksualne orjentacije se nemaju pravo ljubiti na onim 'mjestima za ljubljenje' koja su postavljena po gradu. Šatro obitelj širokih vidika, a ovo izjavljujemo. Divota. Iskreno, imam neki osjećaj da krećem prema lošem. U svakom pogledu. Ponovo imam osjećaj da nemam kontrolu ni nad čime, i to mi se ne sviđa. Ne postoje riječi kojima bih opisala koliko se ne želim vratiti u stanje u kojem spavam s tabletama pod jastukom. U stanju u kojem se ne osjećam nikako dobro, prije svega. A moj mladi gospodin me može učiniti tako jebeno sretnom, može me rasplakati, može me učinti ljubomornom samo tako, može zaista sve. A ja nemam neku volju, ni želju, da to promijenim. Vjerojatno je to tako u mojim odnosima, I dunno x) Kako i da je, ne događa se mnogo. Ostajem do kasno budna bez nekog većeg povoda, samo sjedim i slušam muziku, ili pričam s kaktusima koje sam nedavno nakupovala (puklo me da želim neko zelenilo u sobi, i iako ih se zaljeva svaka 4-5 dana, ja i dalje ne znam kada ih točno treba zaliti)... Prazna mi je laganini glava, ne znam o čemu razmišljam. Pričala sam u pripitom stanju o sudbini, kako mislim da postoje određene 'točke' u našem životu kroz do kojih moramo doći, iskustva koja moramo proći, bez obzira na to što prije toga napravili. Da se naša budućnost mijenja sa svakim udisajem i napisanim slovom, načinom na koji smo izgovorili nešto. Voljela bih, zapravo, vidjeti što me čeka dalje. Voljela bih na 5 minuta prestati izdresirano gledati na vrijeme kao 'prije i poslije'. Ne znam, postoji li vrijeme? Ili je to zaista samo nešto što je čovjek izmislio da bi si olakšao život? Ptice nemaju kalendar niti satove, ali znaju kada je potrebno otići, i to ne uvijek u isto vrijeme, nego onda kada se priroda počne mijenjati. Dakle... Ne znam, izgubih se sada, haha. Imala sam jučer/prekjučer izjavu da život i svemir nisu isti, da je jedno pimp, a drugo samo žena u haremu. I da se rijetko dogovore oko ičega, da zato i imam savršenu osobu 384km dalje od sebe, a ne ovdje i sada. Pa zato živim po pravilima života, a jadam se svemiru i molim da preuzme stvar. Poremećno? Ne bih se čudila, lately je sve što radim poremećeno, prestala sam na to gledati kao na nešto neobično, haha... I'm running out of words, amigos. Here, izvolite link od mladog gospodina, tj od njegovog bloga, juče' i on kao počeo nešto. (uzmite slušalice if u wanna hear the voice of his, meni smiješno ga slušati, tbh, ali to sam samo ja.) I za kraj, jedna od onih 4am overlyattached misli. Tužno je što ne znam jesam li u redu jer ne osjećam ništa, ponovo, a ne želim se vratiti na staro. Keep me sane Keep me safe Daj mi do znanja da vrijedim nešto, jer ovisim o tvom odobravanju, a ne želim učiniti ništa po tom pitanju jer na tebe gledam kao na poklon odozgo, ne želim te nikada izgubiti, ti si najbolja stvar koja mi se dogodila u poslijednje vrijeme i TREBAM TE, trebam da me trebaš, trebam da me voliš, trebam te OVDJE. Imam osječaj da ću se rasplakati ovog trena, ali nikada se ne rasplačem, iako želim, jednako koliko želim tvoje ruke oko mene, jednako koliko želim tvoja usne, oči, glas i sve što jesi, jednostavno te previše volim... Bojim ti se reći to jer te ne žeim uplašiti. Ne želim ti reći da možda idem na gore jer me strah da ćeš me napustiti And I Just Can't Handle The Thought Of You Gone Please Stay With Me Keep Me Sane Keep Me Safe Lijep pozdrav od mene, uživajte, čujemo se ubrzo :) četvrtak (21.08.2014.) komentiraj post Nothing is too far away. Pa dobro vama jutro, dobar vam dan, dobra vam večer! Bože, 7 mjeseci... Toliko se toga izdogađalo... Ne znam sjećaju li se neki od vas mojih posteva o tati, mami, očuhu - well, sjebano je sve s tatom, doslovno, mislim da nema pomoći više. Majka mi je trudna, vjerojatno ću dobiti brata, ali bit ćete obavješteni o tome na vrijeme jer se planiram vratiti ovdje. Jako, jako su me razveselili neki komentari (dobro, tri) jer vidim da me se ljudi sjećaju - ermerhgewd, that's too cute and I can't even :3 Zapravo, htjela sam se vratiti oko 4.-5. mjeseca - prilično ružan period, bila sam jebeno blizu odustajanja, ali još sam ovdje - i kako u pjesmi koju lately priličnu slušam kaže: i'm better than ever. Mačke su okay, ako ikoga zanima haha, Perla napunila 8, a Roza 3 godine prije tri dana... S tim da je Roza uspjela pasti s balkona dok sam bila na maturalcu, daayum, that cat, ali sve je u najboljem redu sada  Što se samog maturalca tiče, to je bilo prilično jadno hah... Apsolutno se ništa nije dogodilo, spavali smo svaku noć i međusobno se previše živcirali. Drago mi je što neću više morati gledati polovinu tih ljudi - Bože, koliko je to dvolično. S tobom se smiju, vesele, ali odeš iza ugla i proseru o tebi neviđeno. Spremna sam se posvađati na najmanju sitnicu, really x) Ne želim imati hrpu ljudi s kojima mi uopće nije ugodno samo zato da bih ih imala. Ne želim. Ostat ću s dvoje, troje ljudi ako treba, ali jedino što mi je važno jest da mi je ugodno s njima i da se ne moram pretvarati da sam nešto što, realno, nisam. Promijenih se i ja u ovih 7 mjeseci, eh. I DAAAAAAAAAAAAAA SRETNA VIJEST - upala sam u 18. gimnaziju! I to među prvih 10! Ponosna sam na sebe, jbg, zaista jesam! Oduvijek sam željela ići tamo (ili u 16., ali nešto me lately odvlači baš od nje), tako da je ovo jebeno predivno! :D And now the patetika stuff - točno na dan kada sam objavila zadnji post mi se javio jedan momak kojeg sam pronašla na ask.fm-u i poprilično sam fangirlala na njega, haha. 7 months later (što će reći sada), eto nas zajedno. Prešao je 400km (iz Srbije) prije nekoliko dana da bi me vidio. I ta dva dana su bila savršeno predivna, ljudi. Nisam bila ovako sretna od... ne pamtim, zbilja. Jedino što nije tako bajno jest, eto, daljina, i jebeni hejt koji izlazi iz svake pukotine na zidu jer 'Srbi i Hrvati ne bi trebali uopće pričati', 'fuj kako možeš biti sa Srbinom/Hrvaticom'. Ali jebiga, život, pederluk, i to se mora valjda proći. Bit će sve onako kako treba biti... i to je nešto što sam naučila u ovih 7 mjeseci i zaista vjerujem u to, i držim se toga. So, here, have a picture of two people who should never ever be together according to society:  Ponovo pišem, u mnogo manjoj mjeri doduše, ali pišem - i ne mogu reći da nisam zadovoljna, eh. Tako da, i to će biti priloženo sada na kraju posta... Obećajem da ću ovdje biti redovno, falilo mi je ovo nabacivanje riječi i misli, a bogami i ljudi ovdje... Uživajte do idućeg davljenja, loves! U treptaju oka, U otkucaju srca, Mene više neće biti. Ostat će trag mene U kutovima tvojih očiju... Ostat ću prisutna U kiši koja lupa na prozore, Na korak-dva od tebe. U periodu titraja čestice Postat ću prah I prosuti se po onome Što je moglo biti od mene. petak (18.07.2014.) komentiraj post :D LJUDI MOJI DRAGI! SVIMA ZELIM SRETAN BOZIC SA ZAKASNJENJEM I SVE NAJBOLJE U NOVOJ GODINI, DA MI BUDETE SRETNI, VESELI, DA IMATE MNOGO PARA, LJUBAVI, CEGA GOD ZELITE! MNOGO VAS VOLIM JA! HVALA VAM NA SVEMU STO STE NAPRAVILI ZA MENE U OVOJ GODINI, HVALA VAM STO STE JOS JEDNU GODINU PRETRPJELI MOJA SRANJA I NATJERALI ME DA OSTANEM, DA UĐEM U SESTU ILI SEDMU GODINU NA BLOG.HR-U (lissa i matematika)! CE DA SE VIDIMO I U 2014. I DAO BOG I BILO TKO DA NAM BUDE BOLJA NEGO OVA! LJUBI VAS LISSA. MNOGO LJUBAVI ZA SVE VAS! <3 Oznake: nova godina, Božić utorak (31.12.2013.) komentiraj post Zašto tražim utjehu u riječima? Odakle ideja da je rješenje na papiru? Na ekranu?
Utjeha je tamo, vani. Izvan ovog razbacanog kreveta, izvan vruće sobe u kojoj su boravile tolike duše, čije su zidove dodirivale tisuće ruku... Utjeha nije trenutni smijeh (ili napad smijeha) koji daje iluziju da je sve u redu. Utjeha je u nečijem zagrljaju. U osjećaju da je nečija toplina, energija oko tebe, u osjećaju da je nekome stalo. Utjeha je u dodiru nečije ruke, potpuno laganom, gotovo neprimjetnom. Možda u jednoj rečenici, jednoj riječi... Toliko mi to treba. Toliko mi treba da je nekome stalo. Treba mi netko kome mogu plakati u zagrljaju, a da se ne osjećam kao da sam slaba. Želim plakati, ali suze ne dolaze. Trenutno stojim na ovim tekstom, nad ovom poboldanom rečenicom, očekujući čudo. Želeći se nečime zabaviti, jer ne želim da itko zna koliko razmišljam o svemu. Želim biti netko drugi, maknuti se od svega ovoga. Želim svoj krevet. Želim na jedan dan zaboraviti cijeli svijet. Cijeli Svemir. Želim da na jedan dan prestanem postojati. Želim da na jedan dan sve prestane postojati. ----------- A opet, toliko toga ostane neizrečeno... Zašto mene uvijek snađe neka nesreća, nikako da se smirim - ili da se pokrenem, ovisi kako gledamo, je li. Ne mogu uhvatiti vlastite misli. Zato tonem, tonem, tonem... Dublje nego ikada. Sumnjam da ću ovoga puta isplivati, i nemam apsolutno nikakve osjećaje prema tome, to je ono što me plaši. Jedino prema čemu imam osjećaje je on. Tko je izmislio daljinu? Kome da jebem krv? Odoh. Uživajte, ljudovi najdraži. (napravila sam predupise yey :3) Oznake: govno utorak (10.12.2013.) komentiraj post nema to smisla i umrijet ćemo bedasti uhm, da, ne znam zasto ne mogu at least svaki mjesec napisat post pa da mi se ne skuplja sve u glavi i kad napokon sjednem da se nemrem ničeg sjetit. majka mi se ženi, ne znam dal sam to rekla već - ugh i senilna postajem - that's the important thing, da ne zaboravim... ništa od Hurtsa. *tears* The Smiling Goth (aka knjiga koju pisem s drugaricom, imate u boxu link) je u stagnaciji i to me jako frustrira, jer zelim da uspije, toliko planova za knjigu imam i za likove opcenito, donedavno sam imala 7 poglavlja unaprijed zbivanja - a sada mi rijeci fale, kao i općenito... Imam ideja, toliko puno ideja, i sjednem za stol/na kauč/bilo gdje, uzmem papir i olovku i ništa. I to me frustrira. Sve me frustrira. Frustrirala me bipolarna majka koja sad zadnjih tjedan dana ipak nije bipolarna (jer sam bila bolesna, što me isto frustrira), retardirano drustvo u kojem sam lately deklarirana kao emo/darker jer sam oh no počela slušat bendove tipa Black Veil Brides i svi najednom primjecuju da imam nes crno, attention seekeri etc. Frustrira me vlastita frustracija. Ukratko :) Ponovo sam u onom periodu u kojem sam dezurni svetac, i to cak sama iniciram, i nisam sigurna hoce li to najbolje zavrsiti (jer zadnji puta nije) ali koliko god puta si ja kažem Liss slušaj što ti ljudi govore, ne govore bezveze, yeah - nema nekog efekta. uhm, što se tiče le talijana, godišnjica je bilo 31.10. (here comes most people's awwww) ali iskreno mi ide na imaginarni kurac, što bi značilo da ima razne dodatke, i pokušavam smanjiti komunikaciju ili ju dovesti na razinu hey i just met a cool italian guy i'll never see, he means nothing to me jer to je, s mog gledišta, zaista naša razina. Da, i ja se sjećam onog vremena od prije dva mjeseca gdje je on volio mene i ja sam bila zaljubljena u njega, but idk if it's just me ali jednom sam rekla da me nervira posesivnost... Iz nekog razloga on je imao moju šifru od fejsa i ne znam zašto je išao na njega i vidio je srce od mog najboljeg prijatelja i dao si je prvo da prevodi poruke i napao me da šta ja frendu imam reć da ga volim, slat srca, pričat o usvajanju djece. I onda mene dovodi u situaciju da mu se ispričavam. Halo. Tko si ti meni? Ide mi na živce i nemam namjeru dugo nastaviti pričati s njim, jer za mene lately postaje doista samo neki talijan sa Chatrouletta. Scusa. događaj dana je da mi je Dea pod satom razrednika pokazala njegov ask te njegov odgovor o 'osobi koja mu najviše znači'. Slatko, da, ali ukrao je moju rečenicu kao zadnju, inače spoiler iz The Smiling Goth: she makes me see who I really am - a complete idiot - and she loves me because of that. I on me frustrira. Ugh. Počela sam raditi mixeve. Mislim, mix-tapes. na CD-u. But still. Uživam uh, okej, žao mi je što se post na kraju vrtio oko talijana ali trebalo mi je, obećajem bit ću ovdje češće, više obraćati pažnju na vas i vaše posteve - jer nisam dugo, falite mi. Pozdravi! nedjelja (03.11.2013.) komentiraj post a jebiga nema me, nece me bit neko vrijeme, ispricavam se. svima vam saljem puuuuuuuuno pozdrava :) xo,L. utorak (29.10.2013.) komentiraj post
| Dnevnik.hr 15 godina. Rođena u Zagrebu. Živi u Zagrebu. Priča talijanski, engleski, turski, njemački, francuski i 6 riječi na ruskom. Dakle, obožava jezike. Glazbu. Čitanje. Pisanje. Crtanje. Pjevanje. Plesanje (jazz dance). Mačke (Arabella, Dimka, Roza i Perla) Whitesnake. Lordi. RHCP. Hladno Pivo. Deep Purple. Linkin Park. Evanescence. Hurts. Black Veil Brides. Arctic Monkeys. Lana Del Rey. Asking Alexandria. etc. Čudna. Boja si kosu od početka osnovne. Trenutno ima smeđu kosu. Postojim 5 godina. Doctor Who, Supernatural :3 BEN BARNES. FERNANDO TORRES. MARTIN GARRIX. ADAM ANDERSON, THEO HUTCHCRAFT (Hurts) EVERYTHING IS LOVE AND LOVE IS ED SHEERAN   We are not human beings having a spiritual experience We are spiritual beings having a human experience Respect.
Christie. Kouji. Viki.! :) written in the scars Love and The City endlessly awake (moj tumblr) the wattpad Dnevnik jedne dečkice (nadam se da će se vratit) Neifile (hoću da se vrati) credits
basecode & adaptation
|
